Memoaristika između povijesti i književnosti: Dragoslav Mihailović

Kad je imao devetnaest godina, Dragoslav Mihailović doživio je iskustvo koncentracionog „prevaspitavačkog“ logora: između 1950. i 1952. proveo je 15 mjeseci na Golom otoku. Tek dvadeset pet godina kasnije, kada je on već afirmirani književnik a „radni logori“ za ibeovce još uvijek su tabu-tema u Jugoslaviji, pisac je počeo prikupljati svjedočanstva bivših golootočkih logoraša. Od 1991. do 2012. Mihailović je objavio pet svezaka Golog otoka, impresivne zbirke svjedočanstava i dokumenata raznih vrsta, popraćenih autorovim intervencijama historiografske, esejističke ili publicističke naravi. Za pisca, kao i za njegove sugovornike, prizivanje sjećanja na logorašku traumu, nakon desetljeća šutnje, ima izrazitu etičku vrijednost – ova svjedočanstva znače preuzimanje odgovornosti za sve žrtve, kao i za kulturu zajednice, kao i opomena budućim generacijama. U radu je protumačen jedan dio uvoda u prvi svezak Golog otoka, pod naslovom „Kruna na zločinoj glavi“, koji se razlikuje od pretežito dokumentarnog karaktera djela, te se karakterizira kao autobiografski, i omogućuje analizu odnosa između književnog pisma i obrađivanja traume.